Prvi svetski rat, jedan od najznačajnijih i najtragičnijih sukoba u istoriji čovečanstva, bio je posledica političkih rivaliteta, vojnih alijansi i napetosti među velikim evropskim silama. U ovom članku, razmatraćemo upravo političku pozadinu izbijanja rata, napore sila Antante da preokrenu rat u svoju korist i politiku primirja i njenih posledica.

Prvi svetski rat je izbio 28. jula 1914. godine kada je atentat na austrijskog nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu izazvao lančanu reakciju. Međutim, dublje korene rata treba tražiti u višegodišnjim tenzijama i rivalitetima između evropskih sila. Nacionalizam, imperijalizam i vojne trke doprineli su rastućim tenzijama u Evropi.

Pre nego što se podsetimo šta je sve usledilo nakon Principovog pucnja u Franca Ferdinanda, hajde prvo da vidimo kakve su političke prilike u Evropi bile tih godina i šta se zbivalo na starom kontinetu.

Nacionalizam i borba za nezavisnost

Nacionalistički sentimenti bili su sveprisutni u Evropi tokom tog vremena. Nacije su težile za nezavisnošću i afirmacijom svojih nacionalnih interesa. Međutim, nacionalizam je takođe stvarao antagonizme između različitih etničkih i nacionalnih grupa. Primera radi, balkanske nacije su težile za nezavisnošću od Osmanskog Carstva i Austrougarske, što je izazvalo napetosti i konflikte.

 

Nakon dva balkanska rata (1912-1913), Srbija je značajno proširila svoje teritorije na račun Osmanskog Carstva. Ove teritorijalne promene izazvale su napetost s Austrougarskom, jer je Austrougarska bila zabrinuta zbog jačanja srpskog uticaja na Balkanu.

Borba za resurse i geopolitičku dominaciju

Velike evropske sile su se takmičile za kolonijalnu dominaciju širom sveta. Konkurencija za kontrolu resursa, trgovinskih ruta i kolonijalnih teritorija dovela je do međusobnih sukoba. Imperialističke ambicije stvarale su sukobe, posebno u Africi i Aziji.

 

Kolonijalne teritorije širom Afrike, Azije i drugih delova sveta bile su bogate resursima, velike sile su težile kontrolisanju ovih resursa kako bi podržale svoje rastuće industrije i trgovinu. 

Konkurencija za pristup ovim resursima često dovodila do napetosti između imperijalnih sila. Takođe treba spomenuti da kontrola kolonijalnih teritorija omogućavala je velikim silama da ostvaruju geopolitičku dominaciju i proširuju svoj uticaj. Ovo je često dovodilo do rivaliteta među velikim silama koje su težile za širenje svog teritorijalnog uticaja.

 

Vojna trka između Nemačke i Velike Britanije

Uoči Prvog svetskog rata, Nemačka i Velika Britanija bile su uključene u intenzivnu trku za naoružanjem, posebno u vezi sa svojim mornaričkim flotama. Nemačka, pod vođstvom cara Vilhelma II, težila je za izgradnju moćne mornaričke flote, poznate kao „visla flota“ kako bi se takmičila s britanskom Royal Navy.

 

Ova trka za naoružanjem izazvala je zabrinutost u Britaniji, koja je tradicionalno imala najjaču mornaričku flotu na svetu. Velika Britanija je odgovorila širenjem svoje mornaričke flote, što je dovelo do nastavka nemačkog naoružanja. Ova rivalizacija stvorila je ozbiljno nepoverenje između dve sile i povećala vojne budžete.

 

Formiranje vojnih saveza

 

Osim vojne trke, formiranje trojnog saveza i trojne antante dodatno je povećalo tenzije u Evropi.

 

Trojni savez sastavljen od Nemačke, Austrougarske i Italije. Ovaj savez je osmišljen kako bi obezbedio protivtežu francuskom i ruskom uticaju u Evropi. Nemačka i Austrougarska bili su glavni članovi ovog saveza.

 

Trojna Antanta sastavljen od Velike Britanije, Francuske i Rusije. Ovaj savez bio je reakcija na formiranje Trojnog saveza i nemačku vojnu trku. Savez je imao za cilj da obezbedi kolektivnu bezbednost protiv potencijalnih pretnji iz Nemačke.

 

Ovi vojni savezi povećali su međunarodne tenzije, jer su se sile suočavale s povećanim rizikom od eskalacije konflikta. Kada je izbio Prvi svetski rat, ovi savezi su brzo stupili na snagu, što je dovelo do širenja sukoba širom Evrope. 

Diplomatske Krize

Diplomatske krize koje su se dešavale u periodu pre Prvog svetskog rata doprinele su eskalaciji napetosti među evropskim silama. Ove krize su često istakle nespremnost država da mirno reše svoje razlike i pokazale su kako su male provokacije mogle izazvati ozbiljne međunarodne tenzije.

 

Marokanska kriza (1905 i 1911)

Marokanska kriza je izbila kada je Nemačka izazvala Francusku i Veliku Britaniju zbog kontrole nad Marokom. Nemačka je poslala ratni brod u Marokansku luku Agadir kako bi osporila francusku dominaciju. Ove krize su pokazale nemačku ambiciju i nameru da se suprotstavi francuskom i britanskom uticaju na svetskoj sceni.

 

Bosanska kriza ili Aneksijska kriza (1908-1909) Ova kriza proistekla je iz austro-ugarskog odlučivanja da anektira Bosnu i Hercegovinu, teritorije koju je Osmansko Carstvo držalo pod suverenitetom. Ovo je izazvalo zabrinutost i protivljenje Srbije i Rusije, jer je Austrougarska dominacija na Balkanu ugrozila slovenske narode. Kriza je pokazala nespremnost velikih sila da spreče aneksiju i međunarodnu neslogu.

 

Agadir kriza (1911) Ova kriza takođe je izbila oko Maroka, kada je Nemačka poslala ratni brod u luku Agadir u znak protesta protiv francuske kontrole. Kriza je pokazala kako su male nesporazume mogli brzo prerasti u ozbiljne pretnje po mir.

 

Ove krize su često ostavljale trajne posledice na međunarodne odnose i stvarale nepoverenje među silama. Diplomatska nespremnost za rešavanje ovih kriza putem mirnih pregovora, kao i rivaliteti među velikim silama, često su dovodili do eskalacije tenzija i stvarali plodno tlo za izbijanje Prvog svetskog rata. Krize su često pokazivale kako su sile bile sklone konfrontacijama i nisu uvek bile voljne da traže diplomatska rešenja. 

Vojno planiranje 

Mnoge evropske sile imale su detaljne vojne planove za razne scenarije sukoba. Međutim, ovi planovi nisu ostavili prostora za kompromis ili povlačenje u slučaju napetosti, što je povećalo rizik od brze eskalacije u otvoreni sukob.

Politika Antante

Politika Antante tokom Prvog svetskog rata karakterisala se nizom ključnih aspekata i događaja koji su značajno uticali na ishod rata.

Dugotrajne borbe na Zapadnom i Istočnom frontu

Antanta se suočavala sa dugim i iscrpljujućim borbama na oba fronta. Na Zapadnom frontu, bitke kao što je Bitka na Somi 1916. godine i druge velike ofanzive donosile su ogromne gubitke. Na Istočnom frontu, Brusilovljeva ofanziva 1916. godine predstavljala je značajan napad na Centralne sile. Ove borbe su uzimale veliki danak i stvarale pritisak na Nemačku i njene saveznike.

Unutrašnji nemiri u Centralnim silama

Dugotrajni rat i sve veći gubici doveli su do rastućeg nezadovoljstva i unutrašnjih nemira u Nemačkoj i drugim centralnim silama. Rasprostranjeni štrajkovi, nestašice hrane i drugi oblici socijalnih nemira oslabili su sposobnost Centralnih sila da se održe u ratu. Ovo je dodatno narušilo njihovu kako  političku tako i vojnu stabilnost.

Ulazak Sjedinjenih Američkih Država 

Američki ulazak u rat 1917. godine značajno je promenio dinamiku sukoba. Sjedinjene Američke Države donose velike količine ljudskih i ekonomskih resursa u korist Antante. Ova nova snaga osigurala je dodatnu vojnu i ekonomsku podršku saveznicima i pomogla da se ojača front protiv Centralnih sila.

Diplomatski napori za očuvanje savezništva

Treba spomenuti da sile Antante,  Velika Britanija, Francuska, Rusija i druge, da su zaista radile na očuvanju kohezije savezništva i koordinaciji svojih napora. Pored vojnih akcija, diplomatija je igrala važnu ulogu u održavanju unutrašnje stabilnosti i efikasne vojne saradnje između saveznika.

Oktobarska revolucija i izlazak Rusije iz rata

1917. godine i pad carskog režima doveli su do povlačenja Rusije iz rata nakon potpisivanja Brest-Litovskog sporazuma s Nemačkom 1918. godine. Ovo je oslobodilo Nemačku i Austrougarsku na Istočnom frontu i omogućilo im da preusmere svoje snage na Zapadni front. Ovo je stvorilo dodatni pritisak na Antantu, ali je takođe olakšalo Nemačkoj i njenim saveznicima da se koncentrišu na jedan front. Oktobarska revolucija i njeni efekti tokom a i nakon velikog rata zahteva poseban članak.

Politika primirja

Sve ove dinamike zajedno su oblikovale politiku Antante tokom Prvog svetskog rata. Ulazak Sjedinjenih Američkih Država i unutrašnji nemiri u Centralnim silama bili su ključni faktori koji su na kraju doprineli pobedi Antante u ratu. Ovo je dovelo do potpisivanja Versajskog mirovnog sporazuma 1919. godine i zvaničnog okončanja rata.

Privremeni prekid rata

11. novembra 1918. godine u Kompjenju, označilo je formalni prekid neprijateljstava između Antante i Centralnih sila. Međutim, važno je napomenuti da to nije bio mirovni sporazum, već privremeni prekid vatre. Versajski sporazum, koji je potpisan 28. juna 1919. godine u Versaju, blizu Pariza, služio je kao zvanični mirovni sporazum koji je okončao Prvi svetski rat.

Versajski sporazum je bio glavni mirovni sporazum koji je okončao Prvi svetski rat. Potpisan je između Antante i Nemačke, koja je pretrpela ozbiljne teritorijalne gubitke, demilitarizaciju i ekonomske sankcije kao deo uslova sporazuma. Ovo je stvorilo duboko nezadovoljstvo i ekonomske teškoće u Nemačkoj, što će kasnije doprineti političkim nemirima i izbijanju Drugog svetskog rata.

Sudbina Centralnih sila 

Versajski sporazum i drugi mirovni sporazumi nakon Prvog svetskog rata odredili su sudbinu Centralnih sila. Osim Nemačke, i Austrougarska, Osmansko Carstvo i Bugarska pretrpeli su teritorijalne gubitke i promene. Ovo je dovelo do raspadanja tih imperijalnih entiteta i stvaranja novih država na njihovim teritorijama.

Stvaranje novih država 

Prvi svetski rat i mirovni sporazumi koji su usledili doveli su do stvaranja mnogih novih država u Evropi, uključujući Čehoslovačku, Kraljevinu SHS (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), Poljsku i druge. Ovi sporazumi oblikovali su kartu Evrope i promenili politički pejzaž na kontinentu.

Društvo naroda

Versajski sporazum uključivao je osnivanje Društva naroda, organizacije koja je imala za cilj održavanje mira i sprečavanje budućih sukoba. Međutim, Društvo naroda nije uspelo sprečiti izbijanje Drugog svetskog rata, jer nije moglo da reši duboke političke i ekonomske tenzije koje su vladale u to vreme.

Prvi svetski rat i mirovni sporazumi koji su usledili oblikovali su tok istorije 20. veka. Versajski sporazum i njegove posledice, uključujući ekonomske teškoće u Nemačkoj i druge faktore, doprineli su izbijanju Drugog svetskog rata. Ovaj period naglašava važnost stvaranja pravednih i trajnih međunarodnih rešenja kako bi se izbegli budući konflikti sa razornim posledicama.

 

Autor: Aleksandar Vujčić

Generalni sekretar udruženja Kraljevina Srbija