U okviru aktivnosti Udruženja Kraljevina Srbija u čast obeležavanja stogodišnjice od izbijanja Prvog svetskog rata, a u kojima smo krenuli da objavljujemo biografije i retuširane slikama naših znamenitih vojskovođa, predstavljamo vam tekst o vojnom činu vojvode.
Prethodni tekst o vojvodi Putniku pročitajte na linku: https://kraljevinasrbija.rs/?p=2798
Vojvoda (etimološki: Bojni Vojvoda) bio je najviši vojni čin u vojskama Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije, koji je odgovarao činu feldmaršala u većini monarhija do završetka Drugog svetkog rata. Uveden je Zakonom o ustrojstvu vojske Kraljevine Srbije od 1901. godine na predlog tadašnjeg ministra vojnog potpukovnika (potonjeg divizijskog generala) Miloša Vasića koji je bio njegov idejni tvorac. U ovaj čin unapređeni su generali tokom balkanskih i Prvog svetskog rata.
Vojska Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije imala je četiri vojvode: Radomira Putnika, Stepu Stepanovića, Živojina Mišića i Petra Bojovića.
U Kraljevini Srbiji titula počasnog vojvode je dodeljena crnogorskom serdaru i divizijaru Janku Vukotiću za njegove zasluge u bici na Mojkovicu. Drugu počasnu titulu dodelila je KraljevinaSrba, Hrvata i Slovenaca francuskom maršalu Franše d’Epereu za njegove zasluge prema Srbiji tokom Prvog svetskog rata.
Pre uvođenja ovog čina, najviši čin u vojsci Kraljevine Srbije od 1900. do 1901. bio je armijski general. Posle 1945. godine novoformirana Jugoslovenska armija nije nastavila sistem vojnog rangiranja Kraljevine Jugoslavije pa je ovaj čin prestao da postoji
Razlog za uvođenje čina
Krajem 1897. i početkom 1898. godine su se desile prelomne faze u razvoju vojske. Povratkom Kralja Milana u Srbiju, započet je proces korenite vojne reforme. Najznačajniji datum u istoriji vojske Kraljevine Srbije bio je 25. decembar 1897. godine. Toga dana Kralj Aleksandar Obrenović je potpisao dva ukaza. Prvim je ponovo uspostavljena Komanda aktivne vojske, koja je trebalo da započne sa radom na Svetog Savu naredne godine dok je drugim ukazom Kralj Milan postavljen za njenog komandanta. Istog dana Komanda aktivne vojske je vojnom uredbom bila podređena Ministarstvu vojnom. U praksi to nije bilo tako, jer praktično komandant aktivne vojske je komandovao svim komandama, jedinicama i vojnim ustanovama, a ministar vojni je samo upravljao, čime mu je oduzeto pravo upotrebe vojne sile i on pretvoren u vojnog administrativca. U to vreme prvi ministar vojni je bio Dragomir Vučković koji je imao čin pukovnika. Njemu zvanično podređeni komandant aktivne vojske imao je čin generala. Kada je na mesto ministra vojnog postavljen Jovan Atanacković, koji je imao čin generala, javila se potreba za uvođenjem novog vojnog čina za komandata aktivne vojske.
Počasni čin
Promena u strukturi vojske od 1897. do 1900. godine bila je i pojava novih činova. Tadašnji važeći Zakon o ustrojstvu vojske iz 1886. obuhvatao je osam činova. Potporučnik, poručnik, kapetan II klase, kapetan I klase bili su niži oficirski činovi dok su major, potpukovnik, pukovnik i general bili viši oficirski činovi. Njima su u ovom periodu pridodati jedan niži oficirski, zastavnik i jedan viši oficirski i počasni čin, armijski general. U decembru 1898. Kralj Aleksandar je potpisao ukaz i ovlastio tadašnjeg ministra vojnog da ga podnese na usvajanje Skupštini. Novi ukaz se odnosio na povećanje plata nižim oficirima i stepenovanje generalskog čina u rangu: brigadni, korpusni i divizijski. Ovaj ukaz sa izmenama nije prošao skuštinsku proceduru, pa se za nešto više od godinu dana u izmenjenom obliku, ovaj projekat konačno i realizovao.
Na XXVI redovnoj sednici Narodne skupštine, posle izveštaja Vojnog odbora, usvojene su nove izmene i dopune Zakona o ustrojstvu vojske. Poslanik Ilija Stojanović je tokom skupštinske rasprave, pre usvajanja zakona naglašavao potrebu za uvođenjem novog višeg čina od sadašnjeg generalskog, čina armijskog generala. Po njegovim rečima, žrtva ne bi bila velika jer bi srpska vojska imala jednog, a kasnije dva do tri. Bilo je jasno da je novi čin namenjen komandantu aktivne vojske Kralju Milanu. Suprotnog mišljenja bio je Živan Živanović, koji je naglasio da dodeljivanje ovog čina u ovom slučaju imalo više politički a manje vojnički značaj. Tome u prilog ide i već pomenuta činjenica da Kralj Milan, pre povratka, nije nameravao da svoj vojnički rang uzdigne ovim, već po svojoj želji drugim vojnim činom, a to je bila titula vrhovni vožd. Zbog toga se još u leto 1897. obratio Stojanu Novakoviću za mišljenje, da li je iko osim Karađorđa bio njen nosilac. Kako Novaković tada nije znao da je i rodonačelnik kuće Obrenović, Knez Miloš, bio u Drugom srpskom ustanku takođe nosilac titule Vrhovni vožd, Kralj Milan je,misleći tada da je samo rodonačelnik druge dinastije nosilac ove titule, odbio je predlog da prihvati ovo zvanje.
I bez ove titule, bivši Kralj je postao nosilac najvišeg vojnog ranga u državi, i to ne samo u odnosu na sve ostale generale već i u odnosu na svog sina tadašnjeg vrhovnog komandanta Kralja Aleksandra. Odluku skupštine, odnosno usvojeni predlog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o ustrojstvu vojske, potvrdio je Kralj Aleksandar 12. januara 1900. godine.
Dva dana kasnije, (14. januara 1900), novi čin je zbog zasluga u dvogodišnjem radu na reformisanju vojske dodeljen Kraljevom ocu. Čin je uveden zbog uzdizanja vojnog ranga Kralja Milana.
Prema tadašnjem zakonu o Ustrojstvu vojske (član 27), čin armijskog generala je dodeljivan isključivo od strane monarha bilo kom generalu, bez obzira na vreme provedeno u generalskom činu. Epolete armijskog generala sastojale su se od: generalske pletenice a u sredini je dodat dvoglavi beli orao, državni grb Kraljevine Srbije. Odlaskom Kralja Milana iz Kraljevine Srbije, nestao je i glavni razlog za postojanje ovog čina. General Mihailo Srećković, naslednik na mestu komandanta aktivne vojske, nije unapređen u čin vojvode. Novi zakon o ustrojstvu vojske iz 1901 (član 7), suprotno ranijim, nije predvideo da ministar vojni komanduje već samo vrši poslove predviđene zakonima i administruje vojskom.
Ratni čin
Zakon o ustrojstvu vojske od 27. januara 1901. godine, čiji je idejni tvorac tadašnji ministar vojni potpukovnik (potonji divizijski general) Miloš Vasić, uveo je novi najviši vojni čin u srpskoj vojsci.
Vojvodski čin doneo je opšte izmene u oficirskom rangu. Umesto ranije podele na viši i niži kor, uvedena je nova kategorija – generalitet, sačinjena od dva najviša čina – general i vojvoda. Uvođenjem ovog čina ukinut je čin armijskog generala a oznake na epoletama koje su do tada pripadale prethodnom činu, preuzete su kao oznake za čin vojvode. Po tadašnjem zakonu (član 17), čin vojvode se mogao dobiti samo za vreme rata i njega je dodeljivao monarh po svom nahođenju.
Novim izmenama i dopunama Zakona o ustrojstvu vojske od 31. marta1904. godine, čin vojvode se mogao dobiti samo u ratu i u njega unaprediti samo onaj general koji je odlikovan naročitim uspešnim radom. Na prvo unapređenje u ovaj čin, srpska vojska je čekala punih jedanaest godina.
Prvi unapređeni general bio je Radomir Putnik tek 1912. godine, i on je ovaj čin jedini nosio pune dve godine. On je ovaj ratni čin dobio kako je tad rečeno od strane Vrhovnog komandanta Kralja Petra I: „U znak priznanja i zahvalnosti Otadžbine, Đeneral Putnik je nagrađen ukazom od 20. oktobra 1912. godine proizvodstvom u čin prvog srpskog Bojnog Vojvode.“
Stepa Stepanović (drugi) i Živojin Mišić (treći nosilac) su ovaj čin stekli u razmaku od pet meseci tokom 1914. godine. Stepa je ratni čin zaslužio: „zbog uspešno vođenih i završenih bitaka, proterivanjem Austrijanaca iz Mačve i Šapca“ čime je unapređen 20. avgusta 1914. godine, proizvodstvom u čin drugog srpskog Bojnog Vojvode.
Mišić je svoj ratni čin kako je tada rečeno: „najviše zaslužio i Otadžbinu zadužio jer je uspeo da za dvanaest dana istera Austrougare iz Srbije“, pa je unapređen ukazom od 4. decembra 1914. godine i proizvodstvom u čin trećeg Bojnog Vojvode, čime nije proslavio samo sebe, već ceo Srpski rod i ušao u legendu.
Prvi počasni vojvoda u vojsci Kraljevine Srbije bio je serdar i divizijar Janko Vukotić, koji je počasno imenovan 1915. godine. Ovo priznanje je zaslužio, kako je tada rečeno od strane vrhovnog komandanta Regenta (potonjeg Kralja) Aleksandra Karađorđevića: „za odužen dug Srpstvu u bici kod Mojkovca“.
Četvrtog vojvodu Petra Bojovića, Kraljevina Srbija je dobila 1918. godine i on je bio poslednji srpski general unapređen u ovaj čin. Bojović je svoj ratni čin zaslužio: „kao nagradu za prolom Solunskog neprijateljskog fronta za vreme dugotrajnog krvavog, a po našu Otadžbinu srećnog rata“ te je unapređen ukazom od 13. septembra 1918. godine i proizvodstvom u čin četvrtog Bojnog Vojvode.
Novoformirana vojska Kraljevine SHS/Jugoslavije nastavila je sistem vojnih činova vojske Kraljevine Srbije, sa malim izmenama.
Drugi i poslednji počasni vojvoda bio je francuski general Luj Franše d’Epere koji je od strane Kralja Aleksandra I bio počasno imenovan1921. godine. D’ Epere je počasni imenovanje zaslužio: „za hrabro držanje u evropskom ratu 1914–1918“. Nedugo zatim unapređen je u čin Maršala Francuske u februaru iste godine.
Dana 19. jula 1923. novim zakonom o Ustrojstvu vojske i mornarice uvedena je gradacija generalskog čina po uzoru na francuski sistem stepenovanja: brigadni general, divizijski general i armijski general. Po tadašnjem zakonu iz strukture redovnih generalštabnih unapređena izdvojen je vojvoda kao poseban čin koji se mogao dobiti samo u ratu za izuzetne zasluge. Dizajn epolete je ostao isti sa jednom izmenom, državni grb Kraljevine Srbije zamenjen je zamenjen državnim grbom Kraljevine SHS/Jugoslavije.
U srpskoj a kasnije i jugoslovenskoj vojsci vojvodski čin se dobijao u proseku između 55-65 godine života. Najduže je ovaj čin nosio od svih unapređenih generala Petar Bojović – punih dvadeset sedam godina (unapređen u 60. godini), zatim Stepa Stepanović petnaest godina (unapređen u 58. godini), Živojin Mišić sedam godina i Radomir Putnik najkraće samo pet godina (unapređeni u 59, odnosno 65. godini života).
Prema Ustavima Kraljevine Srbije i Kraljevine Jugoslavije, vrhovni komandanti su nosili uniforme sa vojvodskim oznakama. Među njima su: Kralj Milan Obrenović, Kralj Aleksandar Obrenović, Kralj Petar I Karađorđević, Kralj Aleksandar I Karađorđević i Kralj Petar II Karađorđević. Tim ustavima je regulisano da u slučaju rata zbog maloletnosti Kralja, za zastupnika vrhovnog komandanta bude određen vojvoda a u slučaju nepostojanja ni jednog oficira sa ovim činom da se dužnost poveri nekom od armijskih generala.
Nakon završetka Drugog svetskog rata, proglašenjem Federativne Narodne Republike Jugoslavije 29. novembra 1945. godine i uspostavljanjem Jugoslovenske armije (kasnije JNA) 24. aprila 1946. godine, usvojena je vojna hijerarhija po ugledu na Sovjetski savez sa maršalom kao najvišim činom. Ovom uredbom ukinuti su svi činovi koji su do tada važili pa je čin Vojvode koji je postojao punih četrdeset četiri godine prestao da postoji.
Spisak nosilaca
Vladari nosioci čina (datum unapređenja):
Kralj Milan Obrenović 14. januar 1900.
Kralj Aleksandar Obrenović 27. januar 1901.
Kralj Petar I Karađorđević 15. jun 1903.
Kralj Aleksandar I Karađorđević 16. avgust 1921.
Kralj Petar II Karađorđević 9. oktobar 1934.
Generali unapređeni u čin vojvode:
Radomir Putnik 20. oktobar 1912.
Stepa Stepanović 20. avgust 1914.
Živojin Mišić 4. decembar 1914.
Petar Bojović 13. septembar 1918.
Počasne vojvode, nosioci zvanja ne i vojnog čina:
Janko Vukotić 7. januar 1915.
Luj Franše d’ Epere 29. januar 1921.
No Comments