U čast velikog jubileja, stogodišnjice od izbijanja Prvog svetskog rata, objavljujemo prvu iz niza retuširanih slika i pratećih biografija naših velikih vojskovođa, koja je posvećena vojvodi Radomiru Putniku.
Radomir Putnik (Kragujevac, 12/24. januar 1847 — Nica, 17. maj 1917) bio je srpski vojskovođa, prvi od četvorice koji su imli tu čast da ponesu zvanje vojvode!
Tokom svoje bogate vojničke karijere bio je dva puta načelnik Glavnog generalštaba, pet puta Ministar vojni i načelnik Štaba Vrhovne komande Vojske Kraljevine Srbije u Balkanskim i Prvom svetskom ratu.
Kao pitomac Vojne akademije, prvobitno se školovao za artiljerijskog oficira, ali je kasnije promenio interesovanja u pravcu generalštabne službe. Borio se u srpsko-turskim ratovima 1876—1878. kao komandant Rudničke brigade. Tokom drugog srpsko-turskog rata je odigrao važnu ulogu prilikomoslobođenja Niša. Za vreme srpsko-bugarskog rata vršio je funkciju načelnika štaba Dunavske divizije, koja je učestvovala u bici kod Slivnice.
Od 1886. do 1889. godine bio je načelnik Obaveštajnog, a zatim Operativnog odeljenja Glavnog generalštaba. Od 1890. obavljao je dužnost pomoćnika načelnika Glavnog generalštaba. Penzionisan je1896. godine. Posle Majskog prevrata, reaktiviran je i postavljen za načelnika Glavnog generalštaba. Na ovom položaju je ostao do 1912. godine.
U Balkanskim ratovima bio je načelnik štaba Vrhovne komande. Posle Kumanovske bitke unapređen je u čin prvog vojvode srpske vojske. U Bitoljskoj bici je odigrao ključnu ulogu i pravilnim rasporedom snaga je Turcima naneo veliki udarac u Prvom balkanskom ratu. U nastavku rata je komandovao prodorom ka Jadranskom moru, koji se završio opsadom Skadra. Uprkos vojničkoj pobedi, Skadar je nakon pritisaka velikih sila pripao novoosnovanoj albanskoj državi. U sukobu sa Bugarskom za vreme Drugog balkanskog rata je naneo poraz bugarskoj vojsci u Bregalničkoj bici, gde nije iskoristio sav potencijal pobede da dokrajči Bugare.
U Prvom svetskom ratu bio je načelnik štaba Vrhovne komande, sve do pogoršanja njegove bolesti 1916. kada ga je na tom mestu nasledio general Petar Bojović. Putnik je komandovao srpskom vojskom za vreme sve četiri neprijateljske ofanzive na Srbiju. Tokom bitke na Ceru, uz pomoć promućurnog komandanta Druge armije Stepe Stepanovića naneo je Austrougarima veliki poraz. Protivio se srpskoj ofanzivi u pravcu Srema, ali je na pritisak vlade organizovao ofanzivu na neprijateljsku teritoriju. Nakon početnih uspeha, zbog gomilanja neprijateljskih snaga na Drini, povukao je vojsku i spremio se za novu odbranu Srbije. Njegova odluka da napusti Beograd i skrati front za vreme Kolubarske bitke je bila presudna, jer je srpska vojska dobila vreme da se oporavi i odmori. Preporođenu srpsku vojsku je poveo u ofanzivu koja je nanela odlučujući udarac Austrougarima kod Suvobora, nakon čega je austrougarska vojska potisnuta sa teritorije Srbije. Kada je počela četvrta ofanziva na Srbiju, Putnik je već bio teško oboleo i nije imao mnogo udela u operativnim odlukama. Ipak, u okolnostima koje su bile veoma nepovoljne po Srbiju, uspeo je da organizuje povlačenje srpske vojske preko albanskih i crnogorskih planina, na albansko primorje.
Teško bolestan, Putnik je stigao u Skadar 6. decembra 1915. godine, a 9. januara 1916. je prebačen na Krf, gde se lečio do septembra iste godine. Sa Krfa je otišao u Nicu da nastavi lečenje, gde je i preminuo. Njegovi posmrtni ostaci su u Kraljevinu SHS, preneti tek 6. decembra 1926. godine, skoro deset godina nakon njegove smrti. Sahranjen je 7. decembra na Novom groblju uz sve državne i vojne počasti. Uvršten je u red najvećih vojskovođa Prvog svetskog rata i srpske ratne istorije.
Odlikovanja vojvode Putnika:
Domaća odlikovanja: Orden Karađorđeve zvezde 1. i 2. reda; Orden Karađorđeve zvezde sa mačevima 2, 3. i 4. reda; Orden belog orla 3, 4. i 5. reda; Orden takovskog krsta sa mačevima 5. reda; Orden takovskog krsta 2. reda; Orden Svetog Save 1. reda; Zlatna i srebrna medalja za hrabrost; Spomenica rata za oslobođenje i nezavisnost 1876—1878; Spomenica rata 1885; Spomenica za oslobođeno KosovoSpomenica rata 1913; Spomenica kralja Petra I.
Strana odlikovanja: Orden Gvozdene krune 3. reda, Austrougarska; Orden za vojničke zasluge 1. reda, Bugarska; Orden Svetog Mihaila i Svetog Đorđa sa lentom 1. reda, Engleska; Orden Rumunske krune 2. reda, Rumunija; Orden Svetog Stanislava 1. reda, Rusija; Orden Svetog Stanislava sa mačevima 2. reda, Rusija; Orden Svetog Đorđa sa mačevima 4. reda, Rusija; Orden Legije časti 2. reda, Francuska
Ratni dopisnik, Feri Pizani, opisuje posetu vojvodi Putniku u Kragujecu 1915. godine
“Treba zamisliti jednu kuću obične, zvanične spoljašnosti, jedno okružno nadleštvo. Na vratima stražar, vojnik trećeg poziva, jedan veteran sede brade, koje je opasao preko svog skromnog seljačkog odela fišeklije. Penjete se po već dotrajalim stepenicama. U predvorju jedan običan žandarm pregleda vašu dozvolu za posetu, pa, pošto je ta formalnost izvršena, da vam znak da ga pratite i onda idete kroz neke hodnike. Ukoliko se više približavate cilju, vi vidite da vaš vodič sve obazrivije gazi, sve lakše gazi, tako da na kraju čisto klizi na vrhovima svoje obuće. Da nema tu slučajno koga da je teško bolestan? Pred vama su jedna vrata i kroz njih dopire do vas kašalj. A taj isprekidani kašalj kao da nekoga guši, davi rekao bi čovek, kao da je neko u ropcu, samrtnom mučenju.
Žandarm koji ide pred vama kucnuo je tri puta; kao neko pištanje, čuo se jedan glas:Ulazi! Vrata se otvaraju, vi se nalazite u sobi za rad vojvode Putnika. Nalazite se u jednoj sobi, čija je tavanica od otesanih greda, a zidovi okrečeni običnim krečom. U jednoj sobi tako praznoj, da je ni seoski učitelj ne bi poželeo, u toj sobi jedan veliki sto od sirovog drveta i tri stolice, pletene slamom. Na stolu karta i telefon. A sem toga i još jedna ložnica sa jednom posteljom. Ništa više, ništa manje. Posteljina nije od onih posteljskih kreveta, na kojima komandanti armija odmaraju, nekoliko trenutaka u međuvremenu dveju bitaka. Ova postelja je pravi krevet sa čaršavima, mnogo jastuka, to je krevet jednog bolesnika, koji ima groznicu. Sa te postelje, na kojoj je obučen ležao, podiže se Putnik. I, pred sobom videh jednog starca, čiji su pokreti drhtali, korak nesiguran, posrćući. Ruka se hvata naslona stolice, sa naprezanjem koga vojvoda čini, da bi savladao svoj neprekidni kašalj.
„Znate“, reče mi muklim glasom vojvoda, „evo već 15 dana se ne dižem iz postelje“.
I ja se osećam neobično uzbuđen pred ovim starim ratnikom. Na licu, čije su crte bolešću skoro uništene, vide se samo oči kao od čelika, koje žive, ogledalo jedne nesavladive duše. Jedan tako moćan silan duh, u jednom tako slabom nemoćnom telu! Za četiri godine na ovom divnom starcu, za koga svaki čas izgleda kao da je poslednji, ovo je peti rat.
Uprkos tome, stari vojvoda nije napustio svoju dužnost, jer je bio čvrsto uveren da „bez štete po opštu stvar niko ne bi mogao da nadoknadi njegov ogroman autoritet kod komandnog kadra i popularnost kod boraca“.
No Comments