U okviru rubrike „Lični stav“ pročitajte tekst gospodina Milana Miloševića, profesora istorije i predsednika Mesnog odbora Ribarska Banja Udruženja Kraljevina Srbija – „Rehabilitacija i Kumanovo“.
Proteklih nekoliko dana smo svedoci pojedinih događaja koji bi se u budućnosti mogli okarakterisati kao istorijski. Kada ovo kažem, mislim na rehabilitaciju generala Dragoljuba-Draže Mihailovića, kao i terorističkog napada albanskih separatista u Kumanovu. Možda neko neće videti vezu između ova dva događaja jer ona neposredno danas i ne postoji, veza između ova dva događaja koji su svaki na svoj način prodrmali ono što se popularno naziva „region“ nije uzročno-posledična, ali ako dublje zagrebemo u istoriju, možemo je naći.
Višedecenijskom državnom propagandom jugoslovenskih komunističkih vlasti, sistematski sprovođenom kroz obrazovanje, kulturu, medije, stvoren je u narodu svojevrstan odijum prema četničkom pokretu i njegovom glavnom protagonisti u Drugom svetskom ratu, generalu Dragoljubu Mihailoviću. Takođe, komunistički agitprop je kod naroda, nažalost i srpskog, stvorio averziju prema monarhiji fabrikovanim pričama o mladom Kralju Petru II i nekakvoj njegovoj izdaji i krađi blaga. Propaganda je višedecenijskom lobotomijom uspela da kod mnogih ideju monarhije veže za ličnost koja u aktuelnom trenutku figurira kao monarh ili potencijalni monarh, prenebregavajući činjenicu da je monarhija ugrađena u genetski kod srpske države od njenog osnivanja. To primećujem i kod pojedinih mladih visokoobrazovanih ljudi kojima su delovanje našeg Udruženja i povratak monarhije strani jer, tobož, Prestolonaslednik Aleksandar „ne zna dobro srpski“.
Društvene mreže su se ovih dana zapalile, kao i javnost, zbog toga što je Viši sud u Beogradu doneo odluku o rehabilitaciji generala Mihailovića, utvrdivši jasno i objektivno činjenice da je u njegovom suđenju bilo dosta kršenja elementarnih propisa i prava. Ovim je makar priznata nepravda koja nije zakačila samo vođu jugoslovenske kraljevske vojske, već i mnoge njegove vojnike, kao i simpatizere monarhije. General Draža Mihailović je vrh ledenog brega, a pod ledom se našlo, zavijeno u crno, hiljade i hiljade ljudi zbog toga što su mislili drugačije od novoformiranog revolucionarnog režima. Budimo objektivni i realni, novi režim bi se svakako rešio generala Mihailovića, pošto Josip Broz Tito ne bi dozvolio da njegov glavni suparnik u Drugom svetskom ratu preživi. Prosto, novim vlastima se žurilo, nisu se mnogo obazirali na formalnosti, zato je ceo proces protiv generala Draže i tako traljavo odrađen, što je sud i ustanovio. Trebalo je stigmatizovati i eliminisati sve što je imalo veze sa monarhijom, četničkim pokretom, Dražom Mihailovićem i srpskim nacionalnim ponosom kako bi socijalistička revolucija uspela. Četnički pokret je izjednačen sa ustaškim, između Draže Mihailovića i Ante Pavelića stavljen je znak jednakosti, a srpski i hrvatski nacionalizam su oštro osuđeni i zamenjeni „bratstvom i jedinstvom“. Zarad mira u kući su nacionalni antagonizmi prividno gurnuti pod tepih, ostavljeni u zamrzivaču koji je počeo da se otapa nakon smrti „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Hrvatima su oprošteni svi zločini u NDH, hrvatska krivica je anulirana tako što je najviše Hrvata proglašeno posle rata za narodne heroje, jasenovački cvet je bio i ostao samo simbol, 700.000 srpskih žrtava u njemu je trebalo zaboraviti i ići dalje kao da se ništa nije dogodilo. S druge strane, trebalo je stvar izbalansirati tako što je Srbima pripisana krivica za njihov velikosrpski nacionalizam, tlačenje drugih naroda u retrogradnoj kraljevoj Jugoslaviji, pa su četnici postali ozloglašeni koljači svega što hoda na dve ili četiri noge, a od Srba je trebalo otkinuti ono što se planiralo još pre početka rata kako bi im se slomila kičma. Formirane su na teritoriji Srbije dve autonomne pokrajine ili oblasti, s tim što je Srbima zabranjeno da se posle rata vrate u jednu od njih. Takođe, formirane su od integralnih srpskih teritorija i nove tri republike: Makedonija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Namerno se ili slučajno zaboravlja da je Kraljevina Srbija u zajedničku državu unela Makedoniju kao svoju teritoriju, ali isto tako i Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. Velika podgorička skupština donela je odluku o prisajedinjenju Crne Gore Kraljevini Srbiji, čime je „srpska Sparta“ postala integralni deo srpske države koju je ona unela u Kraljevinu SHS. Takođe, apsolutna većina okruga u BiH donela je odluku o prisajedinjenju Srbiji, pa je Srbija i njih kao svoju teritoriju unela u južnoslovensku državu. Sve se ovo zaboravilo i Jugoslavija je omeđena nekakvim avnojevskim granicama koje su bile privremene, ali su zbog traljavosti jugoslovenskih komunista postale trajne rešenjem Badinterove komisije. Jugoslovenski komunisti, internacionalisti po ubeđenju, oni koji preziru nacionalizam i nacije, već stvaraju socijalističkog radnog čoveka, od srpskog nacionalnog korpusa napravili su tri nova naroda: Makedonce, Crnogorce i Muslimane. Načinivši tri nova naroda, načinili su i tri nova nacionalizma čiji smo danas svedoci. Kada se pogleda u prošlost, ispada da je „tiranski, apsolutistički i velikosrpski“ kralj, među nama samosvesnim Srbima poznat kao viteški Kralj Aleksandar I Ujedinitelj, bio veći Jugosloven i manji nacionalista od komunista. On je više radio na stapanju naroda na prostoru Jugoslavije u jedan, jugoslovenski narod, nego komunisti kojima je to ideološki bilo bliskije. Umesto u integraciju, oni su poveli državu ka dezintegraciji. Model koji su upotrebili iskopiran je od njihovog ideološkog vođe do 1948. godine, Josifa Visarionoviča Staljina, koji je ovaj model primenio da bi turkofona plemena zadržao unutar sovjetske države 20-ih godina XX veka, kada mu je pretila opasnost zbog snaženja Turske nakon dolaska na vlast Kemala Ataturka. Staljin se bojao da bi se oni mogli okrenuti Turskoj i zatražiti priključenje toj državi, pa ih je preventivno proglasio za narode i dodelio im republike. Titova Jugoslavija nije imala ovakvu spoljašnju pretnju, njoj je problem bio narod koji je najviše iskrvario da bi je stvorio, a to su Srbi.
Drugi događaj koji okupira pažnju ovih dana je teroristički akt Albanaca u Kumanovu, gde je zvanično polovina stradalih policajaca makedonske policije bilo srpske nacionalnosti. Kumanovo ima veliku simboliku za nas kao narod. Kada se 1912. godine krenulo u rat protiv Turaka, za njihovo konačno proterivanje sa vekovnih srpskih teritorija, prva velika bitka vodila se upravo kod Kumanova. Tada je Srbija sa okolnim pravoslavnim državama, uz prećutnu podršku Rusije, formirala Balkanski savez. Nakon ove bitke i velikog turskog poraza nastao je slogan u našem narodu „Za Kosovo – Kumanovo“, u čast boraca koji su osvetili kosovske junake. Sa turske strane, kao značajan i brojan narod u sastavu turske vojske nalazili su se Albanci. Njihova želja i ambicija je bila da reše svoje pitanje unutar Osmanskog carstva dobijanjem zasebnog vilajeta, čije se granice poklapaju sa granicama Velike Albanije koje gledamo danas. Želeli su da reše „albansko pitanje“, kao što to žele i danas, ne želeći da žive u srpskim državama, kao ni u grčkoj državi jer ih sa tim pravoslavnim državama ipak ne povezuju ni jezik ni vera. Na njihovu nesreću, Osmansko carstvo nije preživelo ove ratove, ali su uporni Albanci nastavili da traže svoje saveznike na drugim stranama. Po nekom nepisanom pravilu, uvek su ih nalazili u neprijateljima Srba. Te 1912. i 1913. godine, Srbija je povratila i odbranila ono što se nazivalo Starom Srbijom, što je uključivalo i današnju Makedoniju. Takođe, u Kumanovu je okončan i naš rat sa NATO 1999. godine, Kumanovskim sporazumom, kada su Kosovo i Metohija za nas faktički postali izgubljeni pošto su se naše institucije skoro potpuno odatle povukle, čime je Kosovo krenulo da klizi ka nezavisnosti.
Ono što mnogi zaboravljaju, ali i što mnogi nisu mogli da nauče u zvaničnom jugoslovenskom školskom sistemu u socijalizmu jer je bilo neprijatna činjenica i nije se uklapalo u poželjan obrazac je to da četnički pokret zapravo nastaje na teritoriji Stare Srbije, a tačnije baš u kumanovskom kraju i ostatku današnje Makedonije, početkom XX veka. Na ovom prostoru srpska vojska usavršava gerilski način ratovanja, na ovom prostoru nastaje i čuvena pesma „Sprem’te se, sprem’te, četnici“ davne 1907. godine, ali je u sistematskom zatiranju svega što ima veze sa četništvom ovo u kolektivnoj svesti moralo biti zaboravljeno. Četnički pokret nastaje u cilju zaštite srpskog naroda na ovom prostoru, a koji je bio pod pritiskom kako Albanaca i Turaka s jedne strane, tako i Bugara, pa i Grka s druge. Makedonija je bila poprište sukoba i ukrštanja težnji balkanskih naroda da prošire svoju teritoriju, a četnički pokret bio je instrument srpskog naroda u tim nastojanjima. Da četnički pokret u Staroj Srbiji nije bio tako jak, zahvaljujući izuzetnoj hrabrosti i požrtvovanosti brojnih srpskih vojvoda, Makedoniju bismo gledali verovatno u sastavu bugarske i albanske države na istorijskim mapama XX veka. Međutim, u zajedničkoj državi borbe ne prestaju, kao ni težnje poražene Bugarske. Probugarska VMRO ističe „makedonsko pitanje“, a simpatije nalaze i kod ustaša i kod komunista. Svi imaju zajednički interes, uperen ponovo protiv srpskog interesa. Pripadnik VMRO, Vlado Georgiev Černozemski je taj koji će povući oroz i uputiti smrtonosni hitac ka viteškom kralju Aleksandru, učinivši ono što na bojnom polju nisu uspeli ni Turci, ni Bugari, ni Austrougari. U godinama pred Drugi svetski rat Staljin govori o otkidanju Makedonije od Srbije, slepo praćen od jugoslovenskih komunista koji ispunjavaju ovaj zavet kada za to dobiju priliku. Tokom 1944. godine donose odluku da Kumanovo, koje je oduvek vezano sa Srbijom kao integralni deo pčinjskog kraja, dodele privremeno Makedoniji jer je podrška kumanovskih komunista bila potrebna vođi makedonskih komunista Koliševskom. U socijalističkoj Jugoslaviji je kroz obrazovni sistem svim silama forsirana teza o makedonskom narodu i makedonskom jeziku, čime je od Srba odnarođeno oko 1.500.000 tzv. Makedonaca. Međutim, i tim novostvorenim Makedoncima, i Crnogorcima, kao i Srbima, ostavljen je problem u vidu Albanaca. Njihova ideja o albanskoj nacionalnoj državi koja obuhvata sve teritorije gde žive ili su živeli Albanci ne umire, već danas ima prećutnu podršku SAD, čiji su Albanci glavni saveznici na Balkanu. Podrška Turske je ponovo tu, to je zemlja koja je među prvima priznala tzv. Republiku Kosovo. Ponovo se šuška o pravoslavnom balkanskom savezu koji bi činile Srbija, Bugarska, Makedonija i Grčka, tako da događaji iz Kumanova mogu biti ti koji će točak istorije vratiti otprilike u isti položaj gde je bio pre nešto više od sto godina. Međutim, danas više nema četničkog pokreta koji bi zaštitio srpske interese u Makedoniji jer u Makedoniji više nema Srba zahvaljujući antisrpskoj i antičetničkoj kampanji sprovođenoj decenijama. Kancer je zahvatio Makedoniju, Kosovo i Metohiju, a preti da se prenese i na Preševsku dolinu čime bi komunikacija moravsko-vardarskom dolinom bila ponovo prekinuta kao što se to već događalo više puta u prethodnih sto godina, a svaki put je to bilo kobno po srpski narod i zahtevalo mnogo srpskih žrtava.
Srbima su važni i četnici i Kumanovo, šta god govorio moderni agitprop. Četnici poput Jovana Stojkovića Babunskog, Vasilija Trbića, Voje Tankosića ne zaslužuju da nose žig koji im je prenet sa Dragoljuba Mihailovića, kao što ga ne zaslužuje ni on jer je samo nastavio tradiciju zaštite srpskog življa gerilskim ratovanjem.
Autor teksta – g-din Milan Milošević, profesor istorije, predsednik MO Ribarska Banja Udruženja Kraljevina Srbija
Tekstovi u rubrici Lični stav predstavljaju izraz autora i nisu zvanični stavovi Udruženja Kraljevina Srbija.
No Comments