Govor predsednika Udruženja Kraljevina Srbija, gospodina Maria Majstorovića, održan na Ravnoj gori 8. maja 2015. na tradicionalnoj proslavi u organizaciji Ravnogorskog pokreta povodom dana kada je pukovnik a kasnije đeneral Dragoljub Mihailović došao na Ravnu goru.

    

mario-2

   Časni oci,

   Poštovani predstavnici Ravnogorskog pokreta,

   Braćo i sestre,

  Malo je reći da je posebna čast stajati na ovom mestu, malo je reći da uvek osećamo ponos dok stojimo tu. Velika dela naših predaka nepresušna su inspiracija generacijama poštovalaca Ravnogorskog pokreta u pokušaju da ožive još jedan deo naše slavne ali zabranjene, i umalo zaboravljene istorije.

Ravna Gora je još jedan u nizu simbola večne borbe našeg naroda za slobodu, očuvanje vekovne tradicije i još jedan spomenik u mnoštvu onih kojima je prekrivena cela Srbija.

Nikada ne smeju da se zaborave velika dela nepredanog Komandanta Kraljevske vojske Đenerala Dragoljuba Mihailovića i njegovih    ravnogoraca, četnika i rodoljuba, koji su zapalili plamen Trećeg srpskog ustanka na ovome svetome mestu i preneli ga celom slobodarskom Srbijom.

Ne možemo da se setimo naših predaka, junaka sa Cera i Kolubare, mučenika Albanske golgote, ove stote godine od njihovih besmrtnih dela, a da junake sa Ravne Gore ne spomenemo i ne slavimo. Oni su nit koja nas spaja sa cerskim junacima, jer im oni behu uzor i po njihovim svetlim primerima odrastaše, živeše i umiraše Đeneral Mihailović sa svojim rodoljubima. Ko se odriče junaka sa Ravne Gore, odriče se i onih sa Cera i Kolubare. Svi oni živeli su po jednom principu, za njih nepomerljivom, za Kralja i Otadžbinu, za Kraljevinu Srbija.

   

Stojeći na ovome mestu, ne možemo a da se ne setimo reči Nj.V. Viteškog Kralja Aleksandra Prvog Velikog upućenih svojim saborcima pred Cersku bitku, govoreći im o junacima sa Kumanova, osvetnicima Kosova: „Vi treba da se setite da ste potomci, da ste krv krvi tih div junaka, da u vašim žilama teče njihova junačka krv…živeći i radeći tako, po njihovim svetlim primerima, duše će se naših predaka, gledajući na nas iz nebeskih visina, radovati i veseliti videći u nama sebi dostojne potomke!“

Te reči je slušao i Đeneral Mihailović, i poslušao. Njegov odgovor je bio: „ Ja kapitulaciju ne priznajem! Ta reč ne postoji u srpskom vojničkom rečniku!“, braneći time slavu i čast svoga Kralja Petra Drugog, svoga naroda i Otadžbine izabrao je put stradanja i slave.

Ne možemo da ne budemo ponosni ali moramo da se zapitamo da li smo dostojni? Mi, i naši očevi, svi jednako krivi, dozvolili smo da Srbijom posle ovakvih divova zavladaju minijature ni približnih oblika, doba svetlosti i vekovne prosvećenosti našeg naroda zamenismo preko noći, kao i našu pravoslavnu veru, za jadnu večeru, ostavljajući Kralja i ravnu Goru, Cer i Kolubaru, Orašac i Takovo da odu u zaborav.

No danas, obnavljajući Ravnu Goru mi obnavljamo sebe i vraćamo se na pravi put. Vraćajući Kralja, vraćamo Ravnoj Gori ponos nasleđen od Cera.

Mnogo smo vremena izgubili ali važno je da smo pravim putem krenuli. Na nama je ostalo da ovo pitanje, ključno za opstanak naše države i naroda dovedemo do kraja. Postoji samo jedna ključna reč koja će biti naša pobeda: SLOGA, braćo i sestre!Kao što kažu stihovi naše himne, sloga biće poraz vragu a najjači srpstvu grad.

Da bi pred naše pretke otišli podignute glave mi moramo da uradimo sve da uspemo i zato poruka sa ovoga svetoga mesta Trećeg srpskog ustanka mora da bude jasna: živeo Kralj, živela Kraljevina Srbija!