U okviru rubrike „Lični stav“ pročitajte tekst gospodina Miloša Pavkovića, člana Statutarne komisije Udruženja Kraljevina Srbija – „Restitucija – Ispravljanje nepravde ili farsa“.
Napomena – Esej je pisan u junu 2014. tako da su sve zakonske odredbe koje us navedene u tekstu su u skladu sa tada važećim zakonima.
PRVI DEO – KONFISKACIJA
Uvodna razmatranja
Završetkom Drugog svetskog rata i formiranjem komunističke Jugoslavije, nove vlasti su pristupile njenom uređenju po principima svoje revolucionarne borbe i po uzoru na na prvu socijalistički uređenu zemlju – SSSR. Prva se na meti udara našla građanska klasa, kulaci na selu, privrednici i obično građanstvo u gradu koji su okarakterisani kao reakcija. Njihova imovina je trebala da posluži kao materijalna baza za stvaranje nove države i poretka. Isto tako, privatna svojina je morala biti likvidirana kao najveća prepreka u stvaranju besklasnog društva, a u duhu novoproklamovanih društvenih odnosa sa ideološkom pozadinom u teoriji socijalizma.
Iza na izgled humanih pobuda koje su naišle na široku prihvaćenost u narodu došlo je do jednog sasvim drugačijeg epiloga koji je za posledicu imao masovna kršenja ljudskih i građanskih prava, a pre svega prava na život i prava na privatnu svojinu. Otvorena netrpeljivost prema vlastima i takvom njhovom delovanju se ispoljila u vreme održavanja izbora za Ustavotvornu skupštinu 11.11.1945. godine, ali ona nije bila ni dovoljna ni kordinisana da bi ugrozila novu vlast.
Stvaranje novog društava, odnosno formiranje njegove materijalne osnove trajalo je relativno kratko od 1944. godine do 1946. godine, a najvećim delom je završen do 1948. godine. U ovom periodu je donesen i čitav niz zakona a najvažniji su oni o konfiskaciji, agrarnoj reformi i nacionalizaciji, tako da je gotovo 80 procenata privatne svojine prešlo u vlasništvo države ( industrijska postrojenja, rudnici, poljoprivredno zemljište, kuće, šumsko zemljiše, poslovni prostor…).
U stvaranju novog društveno ekonomskog i političkog sistema nove vlasti su se prevashodno koristile represivnim merama, pravdajući se konvencijama kojima su propisane kazne za ratne zločince i saradnike okupatora donete od strane saveznika. U tom procesu je stradao veliki broj nevinih ljudi koji su okarakterisani kao narodni neprijatelji ili reakcija. Ovo je ujedno bio i najlakši način da država dođe do imovine ovih građana, jer se njima sudilo po kratkom postupku, a presude su obično glasile na smrt i oduzimanje celokupne imovine.
U velikom broju slučajeva konfiskacija je vršena na osnovu opštih pravnih propisa bez pojedinačnog vođenja sudskog postupka, kao i od strane upravnih organa, što je nedopustivo kako sa moralnog tako i sa pravnog stanovišta.
Zakonski propisi
Na sednici Predsedništva AVNOJ-a od 21.11.1944. godine usvojena je Odluka o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Ova odluka je stupila na snagu 06.02.1945. godine, a formu zakona dobija 1946. godine pod nazivom Zakon o prelazu u državnu svojinu neprijateljske imovine i o sekvestraciji nad imovinom odsutnih lica.
Ovom odlukom a kasnije i zakonom, ustoličen je novi društveno politički i ekonomski sistem u Jugoslaviji koji je proklamovan i u Ustavu FNRJ iz 1946. godine, koji za osnov društveno ekonomskog uređenja uzima opštenerodnu imovinu. Ovim aktima započienje intezivna kampanja i odstranjivanje stranih i unutrašnjih narodnih neprijatelja koji su bili ne samo protivnici Partizanskog pokreta, već i protivnici novog društveno ekonomskog i političkog sistema koji je bio u fazi nastanka. Na ovaj način je građanska klasa isključena iz njegovog oblikovanja tako što je prevashodno ekonomski uništena, mada se u procesu eliminacije išlo i do fizičke likvidacije istaknutih pojedinaca i svih onih koji su mogli da pruže bilo kakav otpor novim vlastima.
Konfisacija imovine je predstavljala sporednu kaznu u krivičnim postupcima koji su vođeni protiv narodnih neprijatelja, dok su glavne kazne predstavljale lišenje slobode, smrt, oduzimanje građanskih prava, prinudan rad…
Pored pomenutog zakona donet je još čitav niz onih koji će imati veći uticaj na konfiskaciju privatne imovine, među kojima treba pomenuti:
– Zakon o suzbijanju nedopuštene špekulacije i privredne sabotaže od 11.7.1946. godine, koji je između ostalog predviđao i smrtnu kaznu za najteži oblik ovog dela;
– Zakon o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije donet 12.6.1945. godine;
– Zakon o vrstama kazni iz 1945. godine;
–Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 28.8.1945. godine, kojim je proklamovano načelo da zemlja pripada onome ko je obrađuje;
– Zakon o krivičnim delima protiv naroda i državeod 16.7.1946. godine,koji obuhvata i odgovornost vlasnika preduzeća za privrednu saradnju sa neprijateljem, koja je imala za posledicu kaznu zatvora i konfiskaciju imovine;
– Zakon o nacionalizaciji privatnih preduzeća;
Pomenute zakone su u delo sprovodili Narodni i Vojni sudovi koji su u to vreme činili jedinstveni sistem sudske vlasti u Jugoslaviji.
Treba napomenuti da je do kraja šezdesetih godina dvadesetog veka u Jugoslaviji privatna svojina oduzimana od građana na osnovu četrdeset jednog propisa, što zakona, što drugih državnih akata, kada se ovaj proces možemo reći i okončava.
DRUGI DEO – RESTITUCIJA
Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju
Posle petooktobarskih promena jedno od prvih obećanja novih vlasti je bila restiucija. Stari vlasnici su se u tom momentu bili ponadali da će nepravda biti ispravljena i da će im biti vraćena oteta imaovina. Godine su prolazile, a ništa se konkretno po ovom pitanju nije uradilo. Vlada je 2005. godine donela Zakon o evidentiranju i prijavljivanju oduzete imovine kojim je trebala da uvrdi šta sve građani potražuju i kolika je vrednost te imovine. Sledeće 2006. godine donet je Zakon o vraćanju (restituciji) imovine crkvama i verskim zajednicama, dok su obični građani morali da čekaju do 2011. godine, kada je donet Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, da bi došli u poziciju da ostvare pravo na povraćaj imovine.
I pored brojnih negodovanja Udruženja građana koja se bave pitanjima restitucije vlada nije prihvatila njihove amandmane već je zakon sa svim svojim nedostacima ostao na snazi.
Sam zakon je predvideo posebnu proceduru za podnošenje zahteva preko pošte i oročio je mogućnost predaje istih na period od dve godine, mart 2012- mart 2014. godine. Nadležna institucija za razmatranje primljenih zahteva jeste Agencija za restituciju.
Rešenja u samom zakonu se mogu posmatrati iz različitog ugla, ali kada se vide izuzeci od vraćanja u naturalnom obliku, stiče se utisak da država nije iskreno pristupila povraćaju imovine.
Izuzeci od vraćanja u naturalnom obliku
Član 18
Ne vraća se pravo svojine na nepokretnostima koje na dan stupanja na snagu ovog zakona imaju sledeću namenu, odnosno status:
1) nepokretnosti koje su po Ustavu i zakonu isključivo u javnoj svojini;
2) službene zgrade i poslovne prostorije koje služe za obavljanje zakonom utvrđene nadležnosti državnih organa, organa autonomne pokrajine, organa jedinice lokalne samouprave i organa mesne samouprave;
3) nepokretnosti koje služe za obavljanje delatnosti ustanova iz oblasti zdravstva, vaspitanja i obrazovanja, kulture i nauke ili drugih ustanova, kao javnih službi, osnovanih od strane nosilaca javne svojine, a čijim bi vraćanjem bio bitno ometen rad i funkcionisanje tih službi;
4) nepokretnosti koje su neodvojivi sastavni deo mreža, objekata, uređaja ili drugih sredstava koja služe za obavljanje pretežne delatnosti javnih preduzeća, društava kapitala osnovanih od strane nosilaca javne svojine, kao i njihovih zavisnih društava, iz oblasti energetike, telekomunikacija, saobraćaja, vodoprivrede i komunalnih delatnosti;
5) nepokretnosti čije bi vraćanje bitno narušilo ekonomsku, odnosno tehnološku održivost i funkcionalnost u obavljanju pretežne delatnosti subjekta privatizacije koji nije privatizovan, kao i subjekta koji se prodaje u postupku stečaja kao pravno lice a u čijoj se imovini nalaze;
6) nepokretnosti koje su namenjene za reprezentativne potrebe Narodne skupštine, predsednika Republike i Vlade;
7) nepokretnosti u vlasništvu Republike Srbije namenjene za smeštaj stranih diplomatsko-konzularnih predstavništava, vojnih i trgovinskih predstavništava i predstavnika pri diplomatsko-konzularnim predstavništvima;
8) Dvorski kompleks na Dedinju, čiji se status uređuje posebnim zakonom, kao i druga nepokretna kulturna dobra od izuzetnog značaja u državnoj svojini;
9) nepokretna imovina koja je prodata, odnosno stečena u postupku privatizacije kao imovina ili kapital subjekata privatizacije, u skladu sa zakonom kojim se uređuje privatizacija;
10) nepokretnosti koje su prodate u postupku stečaja nad preduzećima u većinskoj društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i nepokretnosti koje predstavljaju imovinu stečajnih dužnika u većinskoj društvenoj, odnosno državnoj svojini koja su kao pravna lica prodati u postupku stečaja;
11) u drugim slučajevima utvrđenim ovim zakonom.
Ne vraćaju se podržavljena preduzeća.
Isto tako ukupan obim i oblik obeštećenja za imovinu koja se ne može vratiti u naturalnom obliku je krajnje problematičan. Limit po jednom podnosiocu zahteva u pogledu obeštećenja iznosi 500 000 evra bez obzira na vrednost oduzete imovine i po koliko osnova se ona potražuje. Isto tako rok dospelosti državnih obveznica iznosi 15 godina počev od 01.01.2015. godine, a za lica starija od sedamdeset godina rok dospelosti je 5 godina, sa kamtom od 2 procenta godišnje.
Ukupan obim sredstava za obeštećenje koja je država namenila, a koje uzgred budi rečeno i nema, iznosi dve milijarde evra. U slučaju da broj zaheva za obeštećenje u svom zbiru prevaziće ovu sumu, svim licima biće procentualno umanjen iznos obeštećenja kako njihova ukupna suma ne bi izašla iz projektovanog iznosa.
Zakon je isto tako predvideo i zabranu naknade štete po osnovu izgubljenje dobiti zbog nemogućnosti korišćenja podržavljene imovine. Procenu vrednosti oduzete nepokretnosti vrši nadležni organ prema mestu gde se ona nalazi. Vrednost se utvrđuje prema stanju na dan oduzimanja, a prema vrednosti na dan procene.
Iako bi za državu bilo mnogo jeftinije, a za građane pravednije da je uvedena mogućnost supstitucije, odnosno zamene nekretnina u slučaju kada samo oduzeto dobro nije moguće vratiti, Vlada Republike Srbije nije prihvatila takvu mogućnost.
Praksa
Iako sve naizgled deluje jednostavno i podrobno objašnjeno tek u momentu kada se krene u postupak restitucije svaka zainteresovana strana može da shvati svu složenost ovog postupka. Najveći problem predstavlja vremenska distanca od skoro sedamdeset godina od vremena oduzimanja imovine. Najveći broj starih vlasnika sada već nije u životu, a potomci nisu dovoljno ili uopšte upućeni u ovu problematiku, a mnogi su i emigrirali u inostranstvo. Većina dokumenata o oduzimanju imovine nije sačuvana ili je u lošem stanju, pa se javlja veliki problem kako dokazati postojanje prava na na imovini koja se potražuje. Neminovnost su sati koje zainteresovana strana mora da provede u arhivima, katastru i drugim državnim institucijama, pa čak i meseci čekanja na pojedina dokumenta.
Država je predvidela da je izadavanje dokumenata za potrebe restitucije besplatno, što u praksi ostavlja određene probleme, kao u slučaju plaćanja određenih taksi prilikom pristupa arhivama, fotokopiranje dokumenata kojih i u najjednostavnijem predmetu ima više desetina, troškovi oko prevoza u slučajevima kada se imovina potražuje u mestu različitom od mesta stanovanja, pa i samo izostajanje sa posla zbog prikupljanja ili predaje dokumentacije, a posebno imajući u vidu funkcionisanje naše administracije i službi nadležnih za pribavljanje potrebnih dokumenata. Isto tako ostavlja se pitanje troškova pravne pomoći ili advokata, jer brojni građani nisu u stanju da razumeju relativno složenu proceduru pribavljanja dokumentacije, popunjavanja obrazaca i zahteva, a treba imati u vidu i nedostatak vremena koje ove aktivnosti iziskuju.
Sama Agencija za restituciju ne raspolaže dovoljnim kapacitetima u smislu zaposlenih službenika za ogroman broj predmeta koji je pristigao, oko 70000, koji su nekada veoma komplikovani pa ni sama zainteresovana lica i bivši vlasnici ne mogu da razumeju po kom osnovu, kada, kako i zašto je imovina oduzeta.
Za kompletiranje jednog zahteva za restituciju prosečno je potrebno oko tri meseca, kako bi se zainteresovana strana upoznala sa procedurom, i prikopila potrebnnu dokumentaciju, što u krajnjoj liniji uvek ostavlja mogućnost da se da Agencija zahteva određenu dopunu dokumentacije, jer je nekada u prvom trenutku nemoguće prikupiti sve što je potrebno.
TREĆI DEO – EPILOG
Ovim zakonom i ovim procesom starim vlasnicima je pružena nada da će možda uspeti da povrate ono što su njihovi preci sticali generacijama, ali se vrlo brzo ispostavilo da je ovo ipak samo farsa namenjena da se u očima javnosti stavi tačka na ovaj proces. Definitivno je izostala želja države da se ovom problemu pristupi temeljno i sa voljom da se nepravda načinjena od strane komunističkih vlasti u poratnim godinama ispravi, već je država ostala na stanovištu da taj poredak u što većoj meri očuva, na sve načine izbegavajući da u širokom obimu vrati oduzetu imovinu.
Imajući u vidu celokupnu situaciju u vezi ovog veoma kompleksnog pitanja možemo doći do zaključka da je država prišla ovom procesu kao jednoj neminovnosti, želeći da formalno izvrši ovaj proces i da prikaže sebe kao državu u kojoj vlada uređeni poredak i u kojoj se poštuju imovinska i građanska prava, a suštinski da obim obeštećenja spusti na najmanju moguću meru.
Isto tako ni samo društvo ne gleda pozitivno na ovaj proces, smatrajući ga kao još jedan dodatni namet na već i onakao osromašenu državu. Potajno govoreći i misleći da konfiskacija i nije bila tako loša i da bi možda i danas trebalo preduzeti slične mere, ili je čak doživljavaju kao restauraciju stare predratne građanske klase i buržuazije, karakterišući prosečno bogate ljude onoga vremena kao trule kapitaliste i poredeći ih sa današnjim tajkunima koji su nesrazmerno bogatiji od najbogatijih ljudi onoga doba, kojima je oduzimana imovina. Najglasniji protivnici restitucije jesu oni koji su konfiskacijom najviše i dobili. Oni koji i danas žive u tuđim kućama i koriste tuđu imovinu, plaše se da će možda neko dovesti u pitanje njihova prava na toj imovini, koju znaju da su stekli krajnje sumljivim metodama u prvim poratnim godinama. Treba podsetiti da Beograd od Slavije do Kalemegdana i od Dorćola do Dedinja i Palilule pa do Crvenog Krsta ima svoje vlasnike, kao uostalom i cela Srbija.
U polemikama oko restitucije stvar se bespotrebno komplikuje i razvodnjava brojnim etičkim principima, filozofskim stanovištima, ličnim pobudama i afinitetima, političkim argumentima, ekonomskim objašnjenjima… Osnovna suština ovog roblema i njegovog razrešenja jeste da se vrati starim vlasnicima ona imovina koja im je oduzeta, a ako to nije moguće, da im se da pravična naknada u novcu ili neka druga imovina iste vrste ili namene u vrednosti oduzete imovine.
Kako bi smo doneli konačan sud, ostaje nam da sačekamo da se postupak restitucije okonča u narednom periodu, ali prema zakonskom rešenju i dosadašnjim rezultatima ne možemo očekivati zadovoljavajuće rezultate ovog procesa.
Autor teksta – Miloš Pavković, član Statutarne komisije, član Izvršnog odbora i predsednik GO Beograd Udruženja Kraljevina Srbija
LITERATURA:
- Konfiskacija imovine u Valjevskom okrugu 1944-1946.
Snežana Radić, Valjevo 2002.
- U ime naroda! Politička represija u Srbiji 1944-1953.
Dr Srđan Cvetković, Beograd 2014.
- Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju
,,Sl. glasnik RS“, br. 72/2011 i 108/2013
Tekstovi u rubrici Lični stav predstavljaju izraz autora i nisu zvanični stavovi Udruženja Kraljevina Srbija.
No Comments