U okviru rubrike „Lični stav“ pročitajte tekst gospodina Maria Majstorovića, predsednika Udruženja Kraljevina Srbija – „Sudbina strašnija od kraljevačkog oktobra“
Na današnji dan, 14. oktobra 1941. godine nemački okupatori su otpočeli streljanja u Kraljevu u znak odmazde za njihove vojnike koji su stradali prilikom borbi sa snagama Kraljevske vojske u Otadžbini, pod komandom generala Mihailovića i Vrhovnog komandanta Nj.V. Kralja Patra Drugog, a koje su držale grad pod opsadom.
U narednim danima streljano je najmanje 2190 civila, po podacima Narodnog muzeja Kraljevo.
Znajući za nepomirljivi i slobodarski duh srpskog naroda (jedinog od tri konstitutivna naroda Jugoslavije koji nije cvećem dočekao okupatora) Adolf Hitler i Vermaht su propisali nesvakidašnju naredbu da se za jednog ubijenog vojnika Vermahta strelja 100 a za ranjenog 50 civila, primenjujući je na teritoriji Srbije.
Ovakve surove odmazde, prema iskljičivo našem stanovništvu, koje su usledile nakon svake akcije Kraljevske vojske koja je počela da okružuje i oslobađa gradove, učinila je da se njene akcije preorjentišu na diverzije a sa ciljem da se što više sačuva stanovništvo jer, po rečima samog Generala, i po razvoju ratne situacije u svetu, ova okupacija ne može da traje dugo, bitno je sačuvati živote ljudi koji će izgraditi državu nakon oslobođenja. Naravno, on je bio Srbin, domaćin, solunac, odlikovani junak oslobodilačkih ratova.
Međutim, te naredbe nisu smetale komunistima (grupama kojih je jako malo bilo) koji su namerno, samo i isključivo u Srbiji gde odmazde važe, pravili sitne beznačajne zasede i prepade, ubijali po par vojnika da bi izazvali represije, a po nalogu Sekretara SKOJ-a i naterali stanovništvo u zbegove, u šumu, gde će ih dočekati, u takvom očaju i beznađu, bez ičega, ponuditi hranu i napraviti im „prezentaciju“ ideologije, a po receptu iz španskog i ruskog građanskog rata i nalogu ideologa koji, listom, nisu bili Srbi niti ih je bila briga za stanovništvo.
Glavni među njima, Moša Pijade, u Bihaću 1942. rekao je: „… ima mnogo da se radi. Mi moramo ceo narod privući na našu stranu ako želimo da pobijedimo u ratu. Teško je to postići u jednoj seljačkoj zemlji kao što je ova, jer ovde nema onih nezaposlenih masa u gradovima i nema teških industrionih radnika. Seljačke zemlje moraju se prvo pripremiti da budu pristupačne komunističkoj ideji. Potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da oni beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Ali mi to moramo raditi pametno, neka drugi mesto nas pale: namamićemo Nemce u selo, pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći ali će iz osvete da popale sela. Onda će nam seljaci, koji tako ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.Organizovat ćemo mnoge napade i tako stalno izazivati okupatora na represije nad narodom, neka pale sela i neka ubijaju nejač. Narod će nam ovde sam dolaziti i mi ćemo se brojno pojačavati za hiljade i hiljade boraca. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak, koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere, njihova će mržnja rasti protiv onih koji imaju ma kakav posed, a mi ćemo tu njihovu mržnju podsticati do fanatizma, do ludila. Samo beskućnici su neustrašivi i u stanju da prime i prihvate ovu našu očajničku borbu, jer oni nemaju šta da izgube. Tako ćemo postepeno da stvorimo proletersku vojsku, onakvu kakva nam je za ovu našu borbu neophodno potrebna. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvarati, mase u očajanje bacati. Mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira“.
Dakle, ono što im je bilo od početka bitno, jeste borba za vlast nakon rata.
To je ono što moramo danas objasniti svojoj deci, ali i svojim roditeljima, moramo objasniti ko je bio ko u odlučnim trenucima koji su okrenuli tok naše istorije. Kada sve činjenice saznamo, onda donesimo sud o tome.
Ne možemo da rehabilitujemo junake a još uvek oslobodiocima zovemo njihove dželate, ne možemo da vraćamo oteto uz dubok naklon i zahvalnost otimačima, ne možemo biti domaćini na oduzetoj zemlji.
Istina će nas osloboditi i tek onda stvarno pomiriti!
Neka je večna slava Kraljevačkim žrtvama i neka oproste našim precima što ne mogahu da umire svoj slobodarski duh, da trpe nepravdu, nek oproste što im ruka ne mogaše biti mirna pod tiranijom i tuđom čizmom, neka proste što su bili od semena i kova Karađorđevog…takvi i padoše, boreći se za njihovu slobodu i dostojanstvo!
Autor teksta – Mario Majstorović, predsednik Udruženja Kraljevina Srbija
Tekstovi u rubrici Lični stav predstavljaju izraz autora i nisu zvanični stavovi Udruženja Kraljevina Srbija.
No Comments