U okviru rubrike „Lični stav“ pročitajte tekst gospođice Stefane Stojković – „Zaveštanje sa ostrva Vida“
Sećaš li se, druže stari, srpske golgote? Mišića, Stepe i Putnika? Sećaš li se kako su srpski sinovi u boj pali? Ostrvo Vido. Samo se tišina čuje. Vido, nemi svedok srpskog stradanja i slave. Šta bi sve mogli da ispričaju stoletni maslinjaci sa ostrva, da kojim slučajem mogu da govore? Možda bi nam samo tiho šapnuli: „Junaci tonu u ranu zoru…“
Te davne 1916.godine došli su srpski vojnici na Krf. Senke od ljudi. Jadni ostaci jednog nacionalnog brodoloma. Sa teškim bolom u dušama, izgubili su otadžbinu, porodicu, sve. Sve sveto i uzvišeno što čovek ima. Čuješ li, druže, tu pesmu? Tamo daleko, a čuje se kao da dopire iz naših srca. Čuješ li, Srbine, to zaveštanje sa ostrva Vida? „ Dobra zemljo moja, lažu! Lažu da smo te napustili. Lažu da smo te izgubili. Samo smo se povukli. Tako je moralo biti. Ponestade nam snage da se odupremo velikom neprijatelju. Jedini spas beše nam povlačenje i te puste albanske planine. Na tom putu pratiše nas glad, bolest, hladnoća i bespuće. Neke je odneo boj. Druge prekri sneg da večno sanjaju… A mi dođosmo na Vido.
Mili moji, Srpčići, ne zaboravite ko ste i odakle ste! Ne zaboravite srpsku šljivu, naše rodne njive, naše konje vrane. Ne zaboravite majku Srbiju. Mora da se čuva korenje i veliko ognjište. Iako je u kandžama neprijatelja nije sve izgubljeno. Možda nema naroda pod suncem koji je ovako nesrećno raskomadan, razoren, zavijen u veo tuge kao naš srpski narod. Ali i jedan Srbin dok postoji – on je narod! A narod ne može bez domovine. Zato krenite u boj! Nezaustavljivo! Za Kralja i Otadžbinu! Za srpstvo!
Kada vas tuđin upita:“ Šta je za vas svetinja?“, imajte samo jedan odgovor. Recite: „Svetinja je ljubav prema domovini, svetinja je srpstvo!“ To naše, staro, viševekovno srpstvo. Srpstvo sačinjeno od našeg svetosavlja, jezika i pisma, naše ćirilice. Ljubav prema domovini gori kao večni plamen u svakom čestitom srpskom srcu. Ono nas je i održalo kroz ove prohujale vekove. Ono hrani našu dušu. Ne da nam da pokleknemo pred velikim krizama i neprijateljima. Ne da nam da se raspadnemo, da srpsku zemlju izgubimo. I dok Švabe cepaju našu domovinu, otimaju kolevku, gaze naše srpske njive, zaboravljaju ko smo. Zaboravili su našeg kneza Lazara, viteza Obilića, Kraljevića Marka, vožda Karađorđa… Ali mi nismo! I dokle god je tako, dokle god ima našeg Srpstva mi nećemo pokleknuti! Nećemo pasti. Idite, mili moji, odbranite zadužbine Nemanjića, kulu Lazarevu, Karađorđeve njive, staru srpsku šljivu! Letite poput orlova! Jurišajte na neprijatelja! Vratite nam Srbiju!
Jer mi ne mogasmo. Sustiže nas bolest. Mi ostajemo ovde na večnoj straži u morskim dubinama…“
Autor teksta – Stefana Stojković, članica Udruženja Kraljevina Srbija, Gradski odbor Niš
Tekstovi u rubrici Lični stav predstavljaju izraz autora i nisu zvanični stavovi Udruženja Kraljevina Srbija.
No Comments