Govor gospodina Dragomira Acovića, člana Krunskog veća i počasnog člana Udruženja Kraljevina Srbija, na 9. svetosavskoj izbornoj Skupštini Udruženja Kraljevina Srbija.

  

Godišnja skupština Udruženja Kraljevina Srbija

Kraljevski dvor, 28. januar 2017.

S kraja na kraj sveta spustila se teška senka, senka nove inkvizicije!

Nova inkvizicija nema roditelje, nema sećanja, nema roda, pola ili zakona, nema lika ni imena; ona je parazit koji isisava i ubija život koji je stvorio i koji je hrani. Ona se napaja naukom i politikom koje je pervertirala do neprepoznatljivosti.

Ona ne poznaje ni veru ni vernost, ni istinu ni pravdu, ni moral ni predanje, ni nauk vremena ni pouku znanja, ona poznaje samo sebe!

Ne zna svoj cilj niti poslanje, ne poznaje svoje izvore niti utočišta, ne razume budućnost jer nije upoznala prošlost, ne mari za ono što jeste jer želi da veruje u ono što nije!

Ne veruje u Boga, a prezire razum. Sumnja u sve što ne razume, a razume samo ono u šta ne sumnja. Sebe opravdava sobom, a sve ostale sumnjiči da su nešto drugo, a ne ono što jesu.

To jeste inkvizicija jer priznaje samo sebe, a svoje bezakonje promoviše u opravdanju sopstvenog postojanja. Nema naciju, ima interese. Nema ljubavi, ima cenu. Nikome ne odgovara jer ništa osim sebe ne priznaje. Vlada odsustvom logike, zaštićena kukavičlukom većine, korumpiranošću elita i sve manjom vrednošću života.

Kadeći sebi samoj, ona izopačuje jezik da bi se oslobodila kontrole razuma i logike. Ritualno se razbacuje frazama i floskulama jer ne vlada idejama.

Nova inkvizicija je slična onoj staroj po bahatosti, ali je oslobođena prinude da se opravda i definiše. Jer nema kome!

E, to je pitanje! Zar zaista nema kome? Zar zaista nema nikoga ko bi podigao glas, ne glas gneva jer gnev nema razum, iako ima srca. Govorim o glasu savesti, o glasu mudrosti, o glasu odgovornosti, o drevnom glasu duha i duše koji nas vodi i upravlja našim ponašanjem i delima. Govorim o glasu zajednice ljudi koji su još uvek to, o tihom glasu koji kao tiha voda roni stenje i probija puteve života.

Zar niste zato vi danas ovde?

Nije na meni da vas pitam zašto ste se danas uopšte okupili, ali je na vama da sami sebi odgovorite na to nepostavljeno pitanje. Ako ste ovde samo da bi se dogovorili o tome ko će vas voditi i organizovati, niste morali dolaziti! Ako ste ovde da bi potvrdili da postojite, dobro ste došli! Ima vremena, ima dana, kada je nužno da se porodica okupi kako bi se podsetili da su rod i da se tek kao uređeni mozaik mogu prepoznati i upoznati. Inače su samo raznobojni kamnečići.

Kraljevina Srbija mora biti skup ljudi koji veruju i znaju da opstanak njihove zemlje i njihovog naroda zavisi od toga da li će biti u stanju da pronađu, očuvaju i unaprede ono što ih spaja, što ih čini narodom među narodima, ljudima među drugim ljudima, stvaraocima života u sveopštoj zajednici.

Mi moramo svoje znake prepoznavanja odabrati svesno i dobronamerno! I zato ne smemo prihvatiti mere i merila nove inkvizicije; mi nismo njen deo, ne prihvatamo da ona govori za nas i umesto nas ni kada nas, možda podržava, a nekamoli kada nas osporava! Ne tražimo da nas vole i hvale, ali ne prihvatamo ni da nas vode!

Upravo zato moramo da se deklarišemo. Počeću tako što ću se deklarisati ja. Ja nisam vi, i vi niste ja, ali ja hoću da znam ko ste vi, a da bih na to imamo ikakvo pravo, vi treba da znate ko sam ja.

Ja nisam protiv demokratije, ali ne znam u čemu se sastoji demokratija o kojoj se danas govori. Demokratija nije tokom istorije podrazumevala isto značenje. Danas o demokratiji govore merodavno ljudi koji volju i mišljenje većine karakteriše kao „populizam“, oni koji interes manjine nadređuju interesima i volji većine, oni koji savršenim mirom plediraju za „kvalifikovanu  većinu“, pod čim podrazumevaju da je kvalifikovan onaj koji glasa za njih, oni koji zastupaju stav da demokratija nije za narod nego za političke stranke i njihove strukture. Ja nisam za to!

Ja sam za korektnost, ali korektnost ne može biti proglašena ili normirana kao „politička“ ako objektivno to znači da svi koji imaju drugačiji stav, makar koliko argumentovan i lično neupitan, moraju da ćute pred samoimenovanim žrecima sveta po meri njihovih interesa. Ja sam za odgovornu reč, ali odgovornost i politička korektnost nisu ni slučajno jedno isto.

Ja sam za ustavnu i parlamentarnu monarhiju ne zato što sam poklonik prošlosti, već zato što sam boravio u budućnosti koju su nudili zagovornici idealnog republikanizma. Ono u čemu smo živeli, i u čemu još živimo, i čime nam prete i u budućnosti, nema nikakvih prednosti i ne mogu zamisliti ni jednu instituciju takve republike za kojom bih žalio u budućoj monarhiji, ma kakva ona bila, ali ja i ne govorim o biloj kakvoj monarhiji, već o našoj monarhiji, kakvu je Srbija stvorila, čuvala i gradila.

Ja sam protiv arbitrarnog izjednačavanja patriotizma sa ksenofobijom i šovinizmom, kao što sam i protiv dekretovane ksenofilije i stimulisanja samomržnje. Ja sam spreman da prihvatim dobra primer, i da na njega uzvrtim ravnim načinom, ali odbijam da se ponašam prema očekivanjima onih koji svoju sopstvenu mržnju i aroganciju posmatraju kao vrlinu i prirodno pravo. Ja sam za mir i ljubav, ali ne prihvatam da mi kao meru mira  i ljubavi propisuju norme oni koji sami odbijaju da oprobaju svoje recepte.

Ja ne priznajem samovoljne i u značajnoj meri neinteligentne podele na „leve“ i“desne“, na „centre“ koji su po svim manifestacijama na samim limesima horizonta, na načelnu klasifikaciju „izama“ na pozitivne i negativne, na poželjne i nepoželjne ekstremističke ideologije i na redefiniciju istorijskih činjenica kako bi se njima opravdalo sopstveno neznanje, bestidnost ili projekat opasnih namera.

Ja ne pripadam bezimenom narodu, ja nisam „mi“, ja sam Srbin i pripadnik srpskog naroda, po kome se ove zemlja zove, i po kojoj se mi nazivamo. I zato očekujem da mi prava u mojoj zemlji pripadaju kao Srbinu! Ne tražim od onih koji nisu Srbi da zaborave ko su, ali tražim da i on ne zaborave ko sam ja i da im ne smeta što sam ja ono što jesam. To je cena mira i vrednosti života u zajednici!

Ja prihvatam koncept manjinskih prava zajednica u Srbiji, ali kao pripadnik manjinske srpske zajedednice izvan Srbije tražim istovetni tretman za sebe i svoje sunarodnike. Prihvatam rasne, etničke i konfesionalne manjine, ali ne i kolektivna prava manjina koje su sebe definisale kao manjinska na osnovu zahteva za privilegovanim statusom, ili ih kao takve nameću i podržavaju strukture izvan Srbije i njenog ustavnog i pravnog poretka.

Ja ne prihvatam podele po osnovu zamišljenh kontigenata prava bez obaveza, bilo da su u pitanju rodna, polna, starosna, etnička, konfesionalna ili politička klasifikacija, niti odnos prema kulturi i prosveti kao prostoj ekonomskoj kategoriji, kao ni prostačko udvaranje estradi i profesionalnom sportu na štetu umetničkog i narodnog stvaralaštva, zanatstva i amaterskog sporta. Na isti način ne prihvatam ni pravo ovlašćenih tumača „modernog“, „tradicionalnog“, „globalnog“ ili „internacionalnog“, ništa manje nego što prihvatam stavove ovlačćenih tumača srpske i pravoslavne tradicije da uređuju, disciplinuju ili vrednuju moje stavove o takvim pitanjima, osim ako ne poseduju argumente koje ne mogu poreći. Da li sam uvek za to kompetentan vrlo je diskutabilno, ali to važi i za zastupnike suprotnih stavova.

Ja verujem u pravo da nekoga ili nešto volim i da time ne obavezujem nikoga. Takođe, tražim pravo da nekog ili nešto ne volim, i da time ne oštetim nikoga!

Eto, to sam ja, ili bar verujem da sam to ja.

A KO STE VI?

   

Arh. Dragomir Acović